Piše: Nihad Penava
Za razliku od Hercegovine, Bosna još nema
istinske akademske stručnjake za urbanu agrikulturu. Ovaj oblik agrikulture
nije puka zapadna novotarija, već višestruka i dugoročna korist za zajednicu.
Naprotiv, urbana agrikultura je neizostavan dio modernog, odgovornog i održivog
življenja.
 |
| Urbana agrikultura, ilustrativna fotografija (© Flickr) |
„Ujedinjeni narodi razlikuju 40-ak oblika gradske poljoprivrede: od
vrtlarstva – uzgoja povrća i voća do akvakulture – uzgoja ribe, od malih vrtova,
za potrebe jednog domaćinstva, do većih namijenjenih proizvodnji za prodaju na
tržištu, uključujući tu i uzgoj raznih vrsta stoke – od peradi, zečeva i koza
do uzgoja puževa, dudova svilca i pčela. Ta poljoprivreda, odvija se na najrazličitijim
mjestima u gradu: u malim kućnim vrtovima ili slobodnim prostorima, između
velikih stambenih zgrada, na ravnim krovovima zgrada, na prozorskim daskama,
balkonima, podrumima, uz ceste, željezničke pruge, ispod vodova visokog napona,
u školskim dvorištima, kao i u sklopu bolnica i zatvora“, priča dr. sc. Ivica
Kisić, redovni univerzitetski profesor u trajnom zvanju, prodekan za nastavu
Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedan od iznimno rijetkih istinskih
akademskih stručnjaka za urbanu agrikulturu u jugoistočnoj Evropi.
Urbana agrikultura je i model, koji se odnosi na uzgajanje, preradu i
distribuciju hrane u samom gradu ili neposrednoj blizini naseljenih mjesta, a
uključuje i agro-šumarstvo, te hortikulturu.
Urbana agrikultura najčešće slijedi ekološka načela proizvodnje hrane,
pa iako u svom dvorištu, okućnici, na balkonu, krovu, zidu ili čak u
unutrašnjem prostoru. Osnovna osobina urbane agrikulture je lokalna proizvodnja hrane, za
lokalnu upotrebu. To je koncept, koji osigurava upošljavanje stanovništva,
kultivaciju gradskih i prigradskih površina, više hrane, zdraviju ishranu,
povećanje ekonomske moći grada i njegovih stanovnika, te jače veze među
stanovništvom.
Najčešći način proizvodnje u urbanoj agrikulturi je tzv. biointenzivna
metoda, kojom se, na ograničenim površinama, proizvode znatne količine ekološke
hrane. Umjesto narodnog pojma „zdrava hrana“, nauka često koristi termine
„funkcionalna“ ili „pametna“ hrana. Odnose se na nekontaminiranu, mikrobiološki
testiranu i ispravnu hranu, koja nema loše posljedice na zdravlje konzumenta.
Naprotiv, takva hrana može biti blagodat ljudskom i životinjskom organizmu, a
tu svakako spada ekološka hrana s pripadajućim ekološkim certifikatom, koja
nije hemijski tretirana.
„Gradsku poljoprivredu možemo promatrati kroz nekoliko uloga: od
prostorne, okolišne, socijalno-zdravstvene, odgojno-obrazovne, te gospodarske.
Zanimljivo je to da mlađi urbani poljoprivrednici najviše naglašavaju fizičku
rekreaciju, kao razlog bavljenja gradskom poljoprivredom, a stariji vrtlari
najviše spominju psihičku rekreaciju. Kažu – žele se odmoriti od televizije.
Općenito, ljudi koji borave u vrtu puno su više ekološki osviješteni, te su
pozitivnijih stavova i pogleda, u odnosu na ljude koji provode većinu dana u
zatvorenom prostoru“, objašnjava prof. dr. sc. Kisić.
Urbana agrikultura je dinamičan koncept, koji se sastoji od različitih
sredstava za poboljšanje uvjeta života – od proizvodnje i prerade, za vlastite
potrebe, do komercijalne agrikulture.
Odvija na različitim mjestima i pod različitim društveno-ekonomskim
uvjetima. Može doprinijeti društvenim, ekološkim i ekonomskim ciljevima
održivog urbanog razvoja. Njena raznolikost je jedna od njenih glavnih
karakteristika, pa se može prilagoditi urbanim sredinama i potrebama različitih
učesnika. Ipak, primjerena politika i propisi su potrebni, da bi se poboljšala
mogućnost urbane agrikulture u gradovima, te smanjili njeni potencijalni
rizici.
„U ovisnosti od države do države, naglašene su pojedine uloge gradske
poljoprivrede. U bogatijim državama više se naglašavaju odgojno-obrazovne, prostorne
i okolišne uloge. U slabije razvijenim državama više je naglašena gospodarska
uloga, budući da se na ovaj način popunjava kućni budžet – manje novaca se
troši za hranu. U slabije razvijenim državama vrlo često su umirovljenici ti
koji održavaju gradske vrtove, pa na ovaj način, pored svoje mirovine, još malo
novaca indirektno unesu u kućni budžet“, pojašnjava redovni profesor Kisić.
Urbana agrikultura je važan dio koncepta lokalizacije hrane i potreban
dio modela održivih gradova, pa zbog toga zanimanje za njom raste u svim
dijelovima svijeta. Njom se obavlja i produktivna reciklaža ekološkog smeća u gradovima,
te skraćuje prijevoz, između mjesta proizvodnje hrane i mjesta njene potrošnje,
uz istovremeno smanjenje troškova, ali i emisije štetnih plinova. Osim toga,
podiže se razina ekonomskih aktivnosti u gradovima, te stvaraju nova radna
mjesta – kupovinom lokalne hrane, novac se reinvestira u lokalnu ekonomiju, a
ozelenjavanjem gradskih površina, različitim biljnim usjevima, smanjuje se
efekt već ispuštenog ugljen-dioksida.
„Neosporno je to da će se budući razvoj na planetu promatrati kao
vrijeme prije pojave bolesti COVID-19 i vrijeme poslije. I prije pojave
oboljenja COVID-19, ukazivalo se na potrebu preobrazbe gradskih sredina u
samodostatne, gospodarski, društveno i ekološki održive sustave. U budućnosti
će se, sve više, cijeniti lokalno uzgojeni poljoprivredni proizvodi i lanci
kratke opskrbe, tj. mogućnost kupovine direktno od proizvođača ili što brže
dostave poljoprivrednih proizvoda od proizvođača do potrošača. U cijelom tom
sustavu, gradska poljoprivreda će sigurno pronaći svoje mjesto pod suncem“, uvjerljiv
je prof. dr. sc. Kisić.
 |
| Gradska poljoprivreda, knjiga prof. dr. sc. Ivice Kisića, u izdanju Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2018. godine (© Frutta da Penava/Nihad Penava) |
Redovni univerzitetski profesor u trajnom zvanju Ivica Kisić je autor
knjige Gradska poljoprivreda, u izdanju Agronomskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, 2018. godine. To je još jedina adekvatna stručna literatura o urbanoj
agrikulturi na lokalnim jezicima u Bosni i Hercegovini, te susjednim zemljama.
Kako se pravilno i uravnoteženo hraniti urbanim
biljkama tokom pandemije?
„Svi sastojci hrane imaju neku ulogu u organizmu. Zato nije svejedno
to da li 100 kcal (kilokalorija, op. a.) potiče iz nutritivno bogate ili
nutritivno siromašne hrane. Nutritivno bogata hrana će nam pružiti mnogo
zaštitnih materija, kao što su vitamini, minerali, pigmenti, antimikrobni
sastojci itd.“, priča dr. sc. Marizela Šabanović, docentica Tehnološkog fakulteta
Univerziteta u Tuzli, zasigurno vodeća nutricionistica u Bosni i Hercegovini,
kojoj nije bio dovoljan samo akademski i pedagoški angažman, već piše i svoj
posjećeni nutricionistički blog nutricionizam.ba.
 |
| Doc. dr. sc. Marizela Šabanović, nutricionistica: "Svi sastojci hrane imaju neku ulogu u organizmu." (© privatno) |
„S obzirom na to da je imuni sistem složen, nedvojbeno je to da većina
upravo tih mikronutrijenata iz hrane može pomoći u jačanju i očuvanju naše
odbrane. Praktično je jako teško izdvojiti koji od njih ima veći utjecaj, ali
treba posebno spomenuti: vitamin C, vitamin D, vitamin A, vitamin B6, B12, folat,
te minerale – cink, željezo, bakar i selen“, objašnjava doc. dr. sc. Šabanović.
Pored vitamina i minerala, posebno su važni pigmenti iz skupine
polifenola, koji se nalaze u voću i povrću u vidu različitih boja, djelujući
kao antioksidansi. Upravo zbog toga, postoji saznanje da boje štite ljudsko
tijelo i preporučuju se u svakodnevnoj prehrani.
„Antimikrobni i antivirusni sastojci iz hrane se bore protiv patogena,
koji se nalaze oko nas i dospijevaju u naš probavni sistem ili ih udahnemo.
Prirodne antimikrobne tvari su posebno izražene kod začina, kao što je: alicin
u bijelom luku, kapsaicin u ljutim paprikama, piperin u biberu, cimet-aldehid u
cimetu, eugenol u karanfilićima, karvakrol u origanu, timol u majčinoj dušici,
alil-izotiocijanat u gorušici, oleuropein u maslinovom ulju, katehini u zelenom
čaju itd. Upravo, zato se i tokom pandemije koronavirusa preporučuje u prehranu
uvrstiti karanfilić, origano, cimet, biber, i crveni i bijeli luk, bosiljak,
eterična ulja timola i karvakrola, kurkuma, vrtni čubar i dr. Zanimljivo je to
da koncentracija igra jako bitnu ulogu, što govori u prilog tome da je potrebno
ove tvari kontinuirano imati u svojoj prehrani, a ne samo nekoliko dana“,
pojašnjava docentica Šabanović.
Omega-3-masne kiseline se bore s upalama i, samim time, posredno
pomažu da se naš imuni sistem suprotstavi djelovanju sredine. Omega-3-masne kiseline se nalaze u orašastim plodovima, lanenom
sjemenu, maslinovom ulju itd.
„Kvalitetan unos proteina se također povezuje s imunitetom. Jelovnik koji je siromašan esencijalnim aminokiselinama, što se dešava kod nestručno provedene vegetarijanske dijete ili osoba koje ne vole meso, može imati za rezultat slabiju otpornost prema bolestima“, savjetuje doc. dr. sc. Šabanović.
 |
| Jagoda (lat. Fragaria sp.) kao dio urbane agrikulture (© Frutta da Penava/Nihad Penava) |
Urbana agrikultura se temelji na funkcionalnoj i pametnoj hrani, pa i
tokom pandemije. Više pojedinosti o pravilnoj i uravnoteženoj ishrani, tokom
pandemije, može se pročitati na blogu doc. dr. sc. Marizele Šabanović putem http://nutricionizam.ba/sta-kupiti-od-hrane-za-izolaciju.
Od poslovnog čovjeka do urbanog
zemljoradnika
„Regenerativna agrikultura, posebno kao dio urbane agrikulture, je
nešto što kod nas još nije zaživjelo, iako zahtijeva malo ulaganja u postavku.
Ako se postavi na pravi način – investicija se vrlo brzo vraća“, priča Haris
Kreso, dipl. ekonomist, vlasnik vinoteke u centru Sarajeva, ali od nedavno i
vrtlar.
 |
| Haris Kreso u svom regenerativnom vrtu (© privatno) |
„Naš vrt je baziran na tome da uopšte nismo ništa prekopavali, već smo
kupili kompost ili humus i od njega smo formirali lijehe, odnosno gredice, na
zemlji. Dakle, samo civare i grablje... Onda nam je cilj bio da to bude ekološki
samoodrživo i da naravno bude maksimalno ekološko, odnosno organsko. To ćemo
postići diverzifikacijom, tako što ćemo uz salate npr. saditi cvijet dragoljub,
koji godi salati i tjera određene štetočine ili npr. mrkvu i luk ćemo uvijek
sijati jedno s drugim, jer isto tako gode jedno drugome. To je smisao regenerativne
agrikulture“, objašnjava Kreso.
Osim toga, pozitivna stvar regenerativne agrikulture je i to da se ne
mora gotovo ništa prekopavati svake godine, jer je humus, sam po sebi, prilično
rastresit, te se neće previše zbijati.
„Treća stvar je to što ne morate čekati obnavljanje hranjivosti tla
svake godine. Već mi sad kad uberemo rotkvice, možemo u tu lijehu posijati npr.
zimsku salatu. Dakle, maksimalna iskoristivost kapaciteta“, zaključuje Haris Kreso.
A da urbana agrikultura ima i svoju egzotičnu crtu svjedoči uzgoj
jestivih gljiva na plodnom supstratu od iskorištene kuhane kafe. To ima i svoju
estetsku vrijednost, nalik saksijskom sobnom cvijeću.
Međutim, dok se razvijeni svijet može pohvaliti i uzgojem pojedinih
domaćih životinja u urbanim sredinama, kao dijelom urbane poljoprivrede,
lokalna zakonska uređenost u Bosni i Hercegovini još npr. malu urbanu pčelu
jednako tretira kao veliku ruralnu kravu. Naime, niti jedna ni druga još nemaju
službenu dozvolu za svoj boravak u gradu.
 |
| Regenerativni vrt Harisa Krese (© Haris Kreso) |
(Članak je realiziran u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija
(IMEP), Centra za promociju civilnog društva (CPCD) i bloga Frutta da Penava iz
Sarajeva, kao dio projekta informiranja i obrazovanja o urbanoj agrikulturi.
Projekt se realizira u saradnji s BiznisInfom (biznisinfo.ba), najposjećenijim
poslovnim portalom u Bosni i Hercegovini, koji ekskluzivno prenosi
multimedijalne informativno-obrazovne sadržaje. Novčana sredstva je osigurala
Agencija Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID) sa svojim
sloganom „Od američkog naroda“.)